Okruženje:
Biološki lijekovi (engl ‘’biotherapeutics’’) su skupina lijekova koji su proizvedeni iz živih stanica tehnologijom rekombinantne DNK.
Za razliku od generičkih lijekova, biološki slični lijekovi, po definiciji, nisu identične kopije originalnih lijekova. EMA definira biološki slične lijekove kao lijekove koji su, temeljem komparativnih studija, slični već odobrenim biološkim proizvodima u smislu kvalitete, biološke aktivnosti, sigurnosti i učinkovitosti.
Visoke cijene bioloških lijekova za liječenje hematoloških bolesti predstavljaju velik financijski teret sustavu javne zdravstvene zaštite i često su prepreka koja dovodi do nedostupnosti pojedinih terapija. Biološki slični lijekovi mogli bi smanjiti troškove i time omogućiti dostupnost terapije većem broju bolesnika.
Hematološke zloćudne bolesti imaju svoje karakteristike, a mnoge od njih ako se ne liječe pravovremeno i na optimalan način mogu imati najteže posljedice, što daje dodatnu težinu ovoj problematici
Stav društva
- Postoji potreba za jasnim i transparentnim znanstvenim dokazima koji potvrđuju korist za bolesnike kada se uvodi nova terapija.
- Cijena lijeka ne bi trebala biti jedini kriterij na kojem se temelji odluka o terapiji.
- Samo liječnik koji propisuje lijek (hematolog) treba odlučivati kojim lijekom bolesnik treba biti liječen – bilo pri započinjanju ili nastavku terapije. Preporučujemo isti pristup za sve bolesnike – početak i nastavak terapije istom molekulom, u slučaju da se lijek dobro podnosi i da je učinkovit. Automatska zamjena ili prebacivanje s jednog na drugi biološki lijek, uključujući biološki slične lijekove, mogu utjecati na sigurnost bolesnika.
Lijekovi se mogu mijenjati tijekom liječenja samo u slučaju da postoji dovoljno znanstvenih informacija na temelju relevantnih kliničkih studija o zamjenjivosti molekula koje se namjeravaju zamijeniti. Svi biološki lijekovi na pozitivnoj listi osiguravatelja (listi Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje) trebaju biti dostupni u zdravstvenim ustanovama i prebacivanje na drugu molekulu ne bi trebalo biti posljedica administrativnih odluka.
- Bolesnici trebaju biti informirani o imenu i vrsti lijekova koje primaju. Moguće je i davanje informiranog pristanka. Bolesnicima bi trebali biti predstavljeni jasni i razumljivi podaci o tome da li primaju referentni proizvod ili biološki sličan lijek. Bolesnike bi trebalo savjetovati i poticiti da prijave eventualne nuspojave.
- Ekstrapolacija može biti dvojbena jer su hematološke novotvorine višedimenzionalne i biološki različite bolesti.
Bilo bi poželjno da su učinkovitost i sigurnost biološki sličnog lijeka dokazani u svakoj indikaciji i u svim kombinacijama s drugim lijekovima koji se primjenjuju.
Mogućnost ekstrapolacije u različitim indikacijama može se prihvatiti samo ako je način djelovanja lijeka dobro poznat i identičan kako u indikaciji u kojoj su istraživanja dokazala sigurnost i učinkovitost, tako i u ekstrapoliranoj indikaciji. Ako je to slučaj, kliničke studije bi trebalo provoditi u najosjetljivijoj populaciji, a ciljevi studije u smislu djelotvornosti i sigurnosti trebali bi biti uobičajeni i opće prihvaćeni (po mogućnosti dugoročni ciljevi kao što su ukupno preživljenje i preživljenje bez progresije). Ako to nije moguće treba biti posebno oprezan prilikom dizajniranja kliničkih studija te odabrati ciljeve studije koji jasno koreliraju s ukupnim preživljenjem i preživljenjem bez progresije u ispitivanoj indikaciji.
- Na imunogenost utječe širok raspon čimbenika, mnogi od njih nisu u potpunosti poznati. Vjerojatnost imunološkog odgovora na biološke lijekove varira ovisno o indikaciji i stupnju bolesti. Biološki lijekovi načelno imaju veći imunogeni potencijal u odnosu na ne-biološku terapiju.
Predklinički modeli i analitičke metode / testovi obično ne mogu predvidjeti imunogenost u ljudi.
Za biološki slične lijekove važno je da se imunogenost adekvatno ispituje u kliničkim ispitivanjima u najsenzitivnijoj populaciji posebno ako je predviđena ekstrapolacija podataka.
Imunogenost se obično aktivira tek nakon produženog izlaganja lijeku; klinička ispitivanja trebaju biti dovoljno dugotrajna da se ona može procijeniti.
Imunogenost se može pojaviti u malom postotku bolesnika; stoga bi se trebala provesti klinička ispitivanja u koja je uključen odgovarajući, dostatan broj bolesnika.
Registracijske kliničke studije su nerjetko nedostatne da bi se mogli detektirati rijetki neželjeni događaji. Stoga se treba pomno monitorirati sigurnost kliničke primjene biološki sličnih lijekova nakon njihove registracije.
- Farmakovigilancija je vrlo važna. Propisivanje po zaštićenom imenu može osigurati praćenje sigurnosti lijeka i njegovu identifikaciju u bilo kojem trenutku. Stoga treba implementirati slijedivost unutar zdravstvene institucije. Treba postojati sustav prijave nuspojava. Prijavljivanje treba uvijek biti provedeno po zaštićenom imenu lijeka, a po mogućnosti treba navesti i broj serije. Treba pomno pratiti sigurnost i imunogenost svih bioloških lijekova. Program upravljanja rizicima (RMP) koji se provodi nakon registracije lijeka je neophodan kako bi se osigurala pravilna procjena profila rizika i koristi biološki sličnog lijeka.
- Označavanje (uputa o lijeku i sažetak opisa svojstava lijeka) za biološki slične lijekove mora jasno identificirati izvore specifičnih podataka o kliničkoj učinkovitosti i sigurnosti dobivenih tijekom razvoja biološki sličnog lijeka. Treba biti navedena jasna izjava o činjenici da je proizvod biološki sličan referentnom proizvodu (tj. proizvod je biosimilar).
Od velike je važnosti imati transparentan sažetak opisa svojstava lijeka (SmPC). On treba uključiti podatke iz kliničkih istraživanja inovatora, ali treba biti jasno navedeno da su istraživanja provedena s referentnim proizvodom. Isto tako treba uključiti i podatke o učinkovitosti i sigurnosti iz kliničkih studija provedenih biološki sličnim lijekom, kao i podatke o indikacijama koje su ekstrapolirane.
- Dugotrajno praćenje bolesnika tj. potreba za registrom postaje neophodna, posebice u trenutku kada će se primjenjivati različite i brojne biološke terapije.
Hrvatsko društvo za hematologiju Hrvatskog liječničkog zbora